Povijest Splita

Split

POVIJEST   SPLITA

 

Split grad koji je nastao prije 1700. godina, najveći je grad na hrvatskoj obali i drugi po veličini grad u Hrvatskoj. Šire područje Splita čine gradovi Trogir i Kaštela, a urbanizirano područje se prostire od Trogira na zapadu do Omiša na istoku; što čini obalni pojas u dužini od 60 kilometara. Kontinentalno mu zaleđe zatvaraju visoki planinski nizovi dinarskih planina Kozjaka i Mosora. Među ovim planinama usječen je duboki klanac Klis, preko kojega je još od pradavnih vremena Split bio povezan sa svojom kontinentalnom unutrašnošću. Ovo je područje tipično mediteranske vegetacije i bilo je pogodno tlo za naseljavanje još od najstarijih vremena.

            U brončanom i željeznom dobu ovaj prostor nastanjuje ilirsko pleme Delmata, po kojem se cijelo područje zove Dalmacija. Ostatke ilirskih građevina nalazimo na području Kozjaka.Grčki kolonizatori osnivaju svoje prve naseobine i IV. st. pr. n. e. Osnivaju i gradove Tragurium (Trogir), Salone (Solin) i Epetion (Stobreč). Grad Salone smjestio se na ušću rijeke Jadra, na raskrižju puteva što vode duž obale i kontinentalnog dijela. U doba cara Augusta Salone dobiva status kolonije i postaje kulturno, vjersko i gospodarsko središte. U vrijeme najvećeg uspona imao je oko 60 000 stanovnika. U neposrednoj blizini Salona, na splitskom poluotoku, u uvali koja se tada nazivala Aspalathos (Aspalathos je na grčkom jeziku naziv za mediteransku biljku brnistru ili žuku koja je poznata po svojim žutim cvjetovima) nalazilo se istoimeno grčko naselje istoga imena. Na tom vrlo pogodnom mjestu, u dnu južne uvale splitskog poluotoka , gradila se između 293. do 305. godine palača rimskog cara Dioklecijana.

            Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan bio je Ilir, rodom, najvjerojatnije iz Salone. Rimske legije su ga proglasile carem 284. godine. Njegova vladavina je ostala poznata po velikim reformama u upravljanju, pa je golemo carstvo podijelio na četiri dijela: dva cara i dva pomoćnika cezara. Njegovo sjedište bilo je u Nikomediji na obali Mramornog mora. U to vrijeme najvjerojatnije je počeo graditi svoju palaču, u koju će se naseliti nakon abdikacije. Graditelji palače nasumnjivo su došli s Istoka, o čemu svjedoče dva uklesana grčka imena Zotikos i Filatos. Kamena građa dovozila se sa otoka Brača, okolica Trogira, Apeninskog poluotoka i grčkih otoka i Egipta. Nakon abdikacije 305. godine Dioklecijan se sklonio u palaču gdje je ostao sve do svoje smrti 316. godine.

            U VII. st. Avari i Slaveni prodrli su u prostor Kaštelanskog zaljeva i strahovito razorili grad Salonu, tako da više nikada nije obnovljena. Preživljelo stanovništvo razbježalo se po obližnjim otocima, a dobar dio našao je utočište u zidinama Palače. Tako je nekadašnja ladanjska palača rimskoga cara pretvorena u srednjovjekovni grad Split. Carske odaje, prostori u ugaonim kulama i ostalim fortifikacijama te sav ostali stambeni prostor palače bio je pregrađen na manja cjeline i tako stvorio osnovu budućeg urbanog tkiva.Dioklecijanov mauzolej je pretvoren u katedralu posvećeu Bogorodici, a od IX. st. sve više se spominje kao katedrala sv. Dujma, prvoga salonitanskog biskupa i kršćanskog mučenika stradalog u vrijeme žestokih Dioklecijanovih progona kršćana. Palača se pretvarala u srednjovjekovni grad ne samo pregrađivanjem i adaptacijom postojećih prostora nego i izgradnjom novih objekata. Jedini gradski trg u okviru Palače bio je antički Peristil koji je spajao svjetovne i vjerske funkcije.

            U ranom srednjem vijeku Split je najveći dio vremena bio pod bizantinskom upravom.

U njegovoj najbližoj okolici stvara se u IX. st država hrvatskih knezova, koja osobito jača u X. st. Hrvatski kralj Tomislav prisustvovao je važnim državnim saborima u Splitu 925. i 928. godine. U XI. st. Split je u sastavu hrvatske države pod kraljem Petrom Krešimirom IV.(Stjepan II.)

            Godine 1108.kralj Koloman potvrdio je Splitu status slobodne komune, što je omogućilo prosperitet, širenje i izgradnju grada. Grad je u ta vremena imao vlastiti novac i statut. Od 1207. godine građani biraju gradske kneževe iz redova istaknutih hrvatskih i bosanskih feudalaca (Grgur Bribiski, Pavao i Mladen Šubić, Hrvoje Vukčić). Ratovalo se s Omišanima, Trogiranima, prijetila je opasnost od Mongola itd. U tom se razdoblju gradio i monumentalni zvonik splitske katedrale.Nekadašnje zapadno predgrađe postalo je središte grada , pa je na Trgu sv. Lovre građena gradska vijećnica.

            Split je u XIV. st. od 1327. do 1357. godine bio pod mletačkom vlašću. U tijeku dinastičkih borbi za ugarsko-hrvatsku krunu kralj Ladislav Napuljski ustupio je 1409. godine svoja kraljevska prava Mlecima za 100 000 dukata. Time je počeo proces podčinjenja dalmatinskih gradskih komuna mletačkoj vlasti. Split potpada pod vlast Mletačke Republike 1420. godine i ostat će pod njom do propasti Venecije 1797. godine. Venecija za svoju vojnu posadu podiže 1435. godine dvije vojne kule u jugozapadnom dijelu grada. U XIV: i XV. st. gradi se niz zgrada u gotičkom stilu na Trgu sv. Lovre. U to vrijeme u Splitu gradi poznati graditelj i kipar Juraj Dalmatinac. Ističu se i kipar Bonino iz Milana i splitski kipar Dujam Vušković. U istom razdoblju djeluje i prvi hrvatski renesansni pjesnik Marko Marulić koji piše i prvo djelo na hrvatskom jeziku (Judita, 1501.), a većinu djela piše na latinskom jeziku. Oko 1500. godine i Turci napadaju splitske posjede u predgrađu. U to vrijeme gradi se i splitska luka i grad postaje središte za trgovinu s balkanskom unutrašnjošću. U XVII. st. gradi se i tvrđava Gripe. U XVII. i XVIII. st. Split ima i svoj intelektualni krug u kojem su Marko Dominis, Jerolim Kavanjin i Julije Bajamonti,skladatelj. Godine 1794. u Splitu je sagrađena i Gradska bolnica.

            Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine do 1806. Split je nakratko pod austrijskom, a od 1808. do 1813. pod Napoleonovom upravom. Razdoblje francuske uprave značajno je po velikim građevinskim radovima, širenju grada na zapad, izgradnji obale i perivoja. Za to je zaslužan francuski maršal Marmont, u to vrijeme vojni guverner Dalmacije.

            Od 1813. do 1918. godine Split se nalazi pod austrijskom vlasti. To je bila autonomaška vlast koja se protivila svakom ujedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom. To se vrijeme održalo do 1882. godine, do pobjede Narodne stranke na izborima. U tom vremenu grad se širi, uređuje se suvremena gradska luka, gradska plinara, željeznički sustav. U kulturnom pogledu dolazi do napretka: otvara se Arheološki muzej ,1821.,Klasična gimnazija, 1817., Kazalište, 1859., a 1911. osnovan je i nogometni klub Hajduk.

            Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine Split ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Tada postaje središte Dalmacije i najveća luka u državi. U tom vremenu grad se udvostručio i postaje i kulturno središte: kipar Ivan Meštrović, slikar Emanuel Vidović, te skladatelji Ivo Tijardović i Jakov Gotovac.

            U drugom svjetskom ratu grad je pretrpio značajna bombardiranja i bio je pod okupacijom Kraljevine Italije do njenog pada 1943. godine. Tada dolazi pod njemačku vlast do oslobođenja u listopadu 1944. godine. Poslije rata Split se brzo razvijao u svakom pogledu: i gospodarski – brodogradnja, cementna industrija, kemijska, metalurškoprerađivačka, prehrambena. U Kaštelima je izgrađena i zračna luka. Postaje i turistički centar . Godine 1974. Split postaje i sveučilišni centar koji danas ima preko 18 fakulteta i visokih škola.UNESCO je 1979. godine središnju jezgru Splita sa Dioklecijanovom palačom proglasio zaštićenom svjetskom baštinom.

            Od 1991. do 1995. godine u Domovinskom ratu Republika Hrvatska proglašava svoju samostalnost. Split je danas županijsko središte, upravno, gospodarsko i financijsko središte Dalmacije prema kojem gravitira i zapadni dio susjedne država Bosne i Hercegovine.

Mapa

  • Legenda